„Mama i tata, vama posebno hvala…U sestrino i svoje ime, hvala na pruženim riječima ohrabrenja, pruženoj ljubavi i borbi u trenutcima kad nam je bilo najteže.“ Ovo su rečenice kojima započinje roman Trči! Ne čekaj me… Autorica Bojana Meandžija u obliku dnevnika opisuje djetinjstvo u vihoru ratnih stradanja. Radnja započinje u ljeto 1991. godine. Djevojčica Bojana odlazi u Tounje baki tijekom ljetnih praznika, ali osjeća da dolaze određene promjene. Vojnik koji šeta noću po dvorištu prvi je znak nadolazećeg rata. Povratak u Karlovac obilježen je strahom i neizvjesnošću. Odlazak u školu zamjenjuje bježanje u sklonište. Ratne godine odnose u nepovrat bezbrižne dane djetinjstva. Čitajući, u pamćenje će se urezati scene proslave Božića i Nove godine. U jednom trenutku djeca u skloništu slave, a već u drugom zvuci granata mijenjaju atmosferu. Kreću strah, neizvjesnost i tuga.

Autorica dnevnika očima djeteta prikazuje rat. Na stranicama ne progovara o mržnji niti osuđivanju, samo ističe brigu koju osjeća za svoje bližnje. Upravo osjećaj zabrinutosti prožima svaku stranicu dnevnika. Kraj rata donosi olakšanje, ali ne briše tragove. Bojana Meandžija piše dnevnik na temelju vlastitih sjećanja i iskustva rata koji je proživjela u rodnom Karlovcu. Kroz ispisane riječi dolazi do spoznaje koliko je važna povezanost obitelji u izvanrednim situacijama poput rata. Naslov romana povezan je sa svakodnevnim trčanjem niz stepenice do skloništa. Ono postaje jedini izlaz i slamka spasa u trenucima granatiranja. Kraj dnevnika donosi sjećanja na pokojnog djeda. Uspomena na njega predstavlja utjehu, ali i snagu za nastavak života obilježenog ratnim stradanjima.

Bojana Meandžija je autobiografski roman Trči! Ne čekaj me… napisala za vrijeme Domovinskog rata. U atomskom skloništu zgrade u Karlovcu ispisivala je prve stranice romana na letvicama drvarnice. Njezin je roman svjedočanstvo vremena, ali i pouka za buduće generacije.

„Je li vam se ikada dogodilo da vam netko na maštu stavi odvratno težak kamen? Ne bi me trebalo više iskušavati i dovoditi na mjesto gdje su mi život i smrt jedan te isti pojam. Jer gubiti je odvratno, sve dok se ne izgubi sve! A nije malo izgubiti djetinjstvo!“ (ulomak iz romana)

Roman Trči! Ne čekaj me… potražite u školskoj knjižnici i prepustite se čitanju.

                                             Školska knjižničarka: Maja Brajković, mag.bibl.