PODRŠKA DJETETU U TUGOVANJU

Tugovanje je bolno i za odrasle i za djecu. Tugovanje kod djeteta u velikoj mjeri ovisi o dobi djeteta, odnosno o kognitivnom razvoju i konceptu smrti koji je uz to vezan. Kako bismo mogli pružiti podršku djetetu važno je poznavati njegove potrebe u procesu tugovanja.

Dijete treba sigurnost nakon gubitka bliske osobe te jasne informacije o smrti. Osim toga dijete treba doživljaj da je gubitak stvaran, kao i stvoriti unutrašnju prilagodbu na činjenicu da nekoga više nema. Također, dijete treba strpljenje odraslih za izražavanje osjećaja. Važno je i omogućiti djetetu da se osjeća  uključenim, kao i da se sjeća umrle osobe. Nadalje, za dijete je važan nastavak uobičajenih aktivnosti primjerenih njegovoj dobi. Dijete treba bliske osobe koje će odgovarati na njegova pitanja, kao i saznanje da nije krivo za nečiju smrt i da ju nije uzrokovalo te saznanje da su odrasli sve učinili te da ni oni ni umrli nisu mogli spriječiti smrt. Osim toga, dijete treba vremena da prihvati da je život sada drukčiji.

Dijete koje tuguje treba svoju obitelj kao najvažniju podršku.

Kako reći djetetu tužnu vijest?

Moram ti reći nešto jako tužno. Jučer se dogodila nesreća i ____ je poginuo.

Znaš da je baka bila jako, jako bolesna. Dugo se liječila, ali bila je jako bolesna i nisu joj pomogli lijekovi. Moram ti reći nešto tužno – umrla je.

Nikako ne govorite:

Tata je zauvijek zaspao. (Djeca se mogu bojati usnivanja nakon toga.)

Baka se razboljela i umrla. (Većina djece je često bolesna. Bolje je reći: Baka je bila jako, jako bolesna, više nego smo mi bili ikada.)

Ljudi koji umru idu na dugo putovanje. (I djeca i roditelji idu na putovanja često.)

Bog je uzeo tvog djed. (Dijete može misliti da Bog može uzeti vrlo brzo i njega i da nije sigurno. Ako želite podijeliti s djetetom vjerske osjećaje radije recite: Bog će se brinuti za njega.)

Otišao je u bolnicu i umro. (Dijete može misliti da je odlazak u bolnicu uzrok smrti.)

Što reći djetetu koje plače i koje je jako tužno?

Znam koliko ti je teško, u redu je da plačeš ...

I ja sam tužna.

Dopusti mi da te držim ...

Znam da ti je teško, kao i svima nama. S tobom sam.

Što odgovoriti ako Vas dijete pita hoćete li i Vi umrijeti?

Ja sam dobro i s tobom sam. Nadam se da ćemo ti i ja dugo živjeti.

Većina ljudi dugo živi i ostare zajedno. Nadam se da ću i ja ostarjeti i dugo živjeti, nadam se da ćeš i ti ...

Čini se da si se preplašila kad si vidjela da sam prehlađena. Bit ću dobro. Većina bolesti nije opasna, bit ću dobro za nekoliko dana.

Nikako ne govorite:

Ja neću nikada umrijeti. (Ne dajte djetetu ovakva obećanja, dijete zna da to nije istina.)

Što reći ako djeca osjećaju krivnju?

Znam što misliš. Mnogi se osjećaju krivima kad im netko umre. Zbog čega se ti osjećaš krivom?

Zašto misliš da je to što si učinio tako loše?

Misliš li da ti ona ne bi nikad oprostila to što si učinio? Ili možda znaš da bi oprostila, a žao ti je što si to učinio?

Ponekad kad netko umre, djeca sebe optužuju. To nikad nije djetetova krivnja.

Ako ti je jako teško napiši joj pismo i reci koliko ti je žao. Ako želiš pročitaj ga glasno. Kad bi ga ona čula siguran sam da bi razumjela i nasmiješila se.

Nikao ne govorite:

Ne osjećaj se tako. (To ne pomaže, a može i štetiti jer djetetu poručujemo da se ne smije tako osjećati, da to nije u redu.)

Nema razloga da se osjećaš krivom. (Pokušajte razumjeti prirodu krivnje. Objasnite djetetu da je normalno da se ponekad tako osjeća, ali to ne znači da je odgovorno za smrt. Ljubav će prevladati krivnju.)

Možda si sad naučio lekciju, i drugi put ćeš paziti što govoriš. (Izazvati još veći osjećaj krivnje je okrutno.)

U obitelji djetetu treba dopustiti sve reakcija ma kako nam one neobične bile. Kod djeteta koje tuguje sve reakcije su normalne. Važno mu je dopustiti da pita, razgovara, ali i ne pita i ne razgovara ako to ne želi.

Pomognite djetetu gubitak učiniti stvarnim jer je najvažniji aspekt tugovanja shvaćanje fizičke realnosti smrti. Djetetu pomaže sudjelovanje u ritualima, što uključuje i sprovod. Međutim, dijete treba pripremiti za sprovod. Starija djeca možda znaju što je sprovod, ali mlađoj djeci treba reći tko će tamo biti, što će se tamo događati, pitati ga želi li ići i s kim želi biti. Ako dijete odbija ići na sprovod nije ga dobro na to siliti. Djetetu koje ne sudjeluje u sprovodu može se dati mogućnost da na neki drugi način sudjeluje u ritualu, npr. napiše pismo osobi koju je izgubilo, nacrta crtež i sl.

U tugovanju je važno da dijete osjeća zajedništvo sa svojom obitelji, da zajedno prođu kroz bolno iskustvo. Uz dobru podršku i kad je dijete spremno važno je da nastavi s aktivnostima u koje je uključeno. Kontinuitet i dnevna rutina su sigurnost koja treba tugujućem djetetu jer mu se vraća osjećaj stabilnosti. Međutim, ako okolina ne može biti primjerena podrška djetetu potrebno je potražiti pomoć stručnjaka (psihologa, liječnika, psihijatra).

Izvor: Kako pomoći tugujućem djetetu. Grad Zagreb: Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba.