Život je Tina Ujevića odveo u svijet. Njegova adresa nije bila stalna, stoga se smatrao stanovnikom svijeta. Nikada se nije mogao skrasiti na jednome mjestu te je živio boemskim životom. Njegova najveća potreba bila je ona za pisanjem. Čitajući Ujevićeve stihove putujemo svijetom ne zaboravljajući svoje korijene i ishodišta koja nas oblikuju.

Tin Ujević tijekom života nije dobio nijednu književnu nagradu. Nakon smrti po njemu su mnoge ulice u Hrvatskoj dobile imena, ali i književne nagrade. Prošetamo li se po Imotskome, Vrgorcu, Zagrebu ili Makarskoj, naići ćemo na spomenike napravljene njemu u čast. Duhovitost je ono što je krasilo Ujevićevu dušu. Bio je pjesnik koji je nastojao ostati dijete. Materijalne stvari su mu bile nebitne, već je svojim potomcima htio ostaviti u nasljeđe kocku vedrine (kao što i piše u svojim stihovima). Umro je 12. studenoga 1955. u Zagrebu, a pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

 Svake se godine 5. srpnja obilježava godišnjica rođenja pjesničkog čarobnjaka Tina Ujevića, a ove je godine 130. po redu. Da bismo ukazali na značaj obilježavanja rođenja jednoga od najvećih, u nastavku donosimo stihove iz njegovih pjesama.

Odlazak

U SLUTNJI, u čežnji daljine, daljine;

u srcu, u dahu planine, planine.

(…)

Tamo, tamo da putujem,

tamo, tamo da tugujem

(…)

(stihovi iz pjesme Odlazak)

Ove su riječi crne od dubine…

OVE su riječi crne od dubine,

ove su pjesme zrele i bez buke.

-One su, tako, šiknule iz tmine,

i sada streme ko pružene ruke.

(…)

(stihovi iz pjesme Ove su riječi crne od dubine…)

Moje nepoznato biće

JA se pitam često : tko sam ja,

ovaj tuđinac,

i strepim.

Osjećam se tako mračnim,

tuđim

i slijepim.

(…)

(stihovi iz pjesme Moje nepoznato biće)

“Pjesnikov je zadatak traženje. A sposobnost velikih pjesnika nalaženje.”

(citat Augustina Tina Ujevića)

“Knjiga nije hrana, ali je poslastica.”

Augustin Tin Ujević

Školske knjižničarke, Maja Brajković i Silva Orešković